Zašto je važno za ženu da putuje sama (čak i kad je supruga i mama)

Prošli vikend bila sam sa sestrom u gradovima Bečke šume i na austrijskom Dunavu. Još jednom sam dobila dokaz za to koliko ljepote, koja nam je blizu i uvijek dostupna, zapravo postoji oko nas, a da toga nismo ni svjesne.

Posjetile smo Baden, a spavale u gradu St. Pölten koji nas je potpuno oduševio svojim bogatstvom, predivnim uličicama, uređenim trgovima, zelenilom, sjajnim restoranima i originalnim kafićima. Nakon toga smo putovanje nastavile u Melku, uživale u vožnji brodom po Dunavu kroz dolinu Wachau, a avanturu završile u slikovitom Kremsu.

No, kao i uvijek, ja ti ovdje neću pisati samo o putovanjima, iako ovakav izlet od srca preporučujem svakoj od vas.

Ovom pričom želim naglasiti zašto je meni, a ako imaš mogućnosti možda i tebi, važno barem jednom godišnje otputovati negdje bez supruga i djece.

Mit o potpunoj slobodi

Moja najvažnija vrijednost je sloboda, ali kad uđeš u neke godine, skupiš nešto iskustva i mudrosti shvatiš da sloboda u pravom smislu te riječi ne postoji. Biti dio obitelji, društva i sustava bilo koje vrste, već od rođenja ograničava tu slobodu svojom strukturom i pravilima.

 Pripadnost mi je izuzetno važna, ali htjela ja to priznati ili ne, nikada nisam bila potpuno slobodna, a najviše tog prostora za sebe izgubila sam ulaskom u brak i onog trenutka kad sam postala mama.

Možda ćeš me razumjeti kad ti kažem, ako ne reagiraš na vrijeme, nesvjesno dopustiš da sve i svi drugi postanu prioritet, čak i u onim najelementarnijim potrebama.

Ako ujutro uspiješ uhvatiti pet minuta za kavu u tišini, to je često sve što ćeš u cijelom danu imati za sebe. Od jutra do mraka radiš sve što moraš i navečer padaš mrtva umorna u krevet.

Neki me pitaju moram li baš raditi sve što radim. Vjerojatno ne moram. Ali ja sam ta koja je imala izbor i na početku odnosa s partnerom donijela odluku da ću biti njegova podrška i s njim odgajati najprije jedan, a kasnije dva mala života. Na stranu to što sam puno obrazaca preuzela od roditelja i društva jer se “tako podrazumijeva”, pa tek kasnije progledala vlastitim očima.

Moje obavezno “isključenje”

Zato ja, još od 2018. godine, barem jednom godišnje putujem sama sa sestrom ili prijateljicama.

U tih nekoliko dana odsutnosti iz obiteljskog doma odmaram od svih svojih dužnosti i obaveza. Zatvaram rokovnik, brišem planove, posvećujem se sebi i njegujem sve ono što u svakodnevici ne stignem.

Uživam u malim stvarima:

• Ispijam jutarnju kavu satima.
• U luksuzu sam dobrih hotela i njihovih usluga.
• Ne brinem ni o čemu, osim o tome da se naspavam, najedem i dobro osjećam.
• Lutam ulicama gradova, sela i prirode isključivo tempom koji meni odgovara.

Kroz nekoliko dana skupljam samo svoje uspomene i svoja iskustva. Tuširam svoju dušu, obnovim tijelo i sretna se vraćam kući, veselim se svojim najdražima, jer može mi reći tko god što hoće, kuća je privlačnija i toplija kad te na njezinim vratima dočeka netko koga voliš i u kojoj si voljena.

Zašto sam se uopće udavala?

Kad o ovome pričam u privatnim krugovima, ljudi me ponekad pitaju: “Pa dobro, ako ti je ta sloboda toliko važna, zašto si se uopće udavala?”

Moram priznati da se s vremena na vrijeme i sama to zapitam, ali kad bolje razmislim, to je pitanje zapravo smiješno jer jedno ne mora isključivati drugo.

Važno mi je imati stabilnost, sigurnost i nekoga svoga. Jednostavno mislim da bi mi samački život brzo dosadio. Ja volim voljeti, volim se zaljubiti i volim osjećati ovu ljubav koju imam prema svojoj obitelji.

Nekako sam kroz godine naučila da je balans najučinkovitije sredstvo za ispunjen život. Samo je bitno da u tom procesu dobro promiješamo karte kako bismo došle do dobitne kombinacije, onog što nas istinski ispunjava.