Između očekivanja i vlastite istine

Ima jedna kuća u kojoj je disciplina imala glas, a nježnost tišinu.

U toj kući otac je tražio red i poslušnost prema vlastitom autoritetu. Nije dozvolio da išta što naredi itko dovodi u pitanje, po njemu je bilo ispravno samo ono što je logično i sigurno. Njegove su glavne parole bile upornost i dosljednost, govorio je da svijet nema milosti i da ćeš propasti ako se ne prilagodiš. Neobično je bilo u tome što ni sam nije živio ono što je propovijedao. Nije bio uspješan u onome što je radio, često je mijenjao poslove, odustajao prije kraja i krivio okolnosti za vlastite neuspjehe. Nije imao hrabrosti dijeliti svoje snove, ali je inzistirao na tome da uguši tuđe.

Njegova kći bila je njegova sličnost i potpuna suprotnost istovremeno. Bila je emotivna, nježna, umjetnička duša. Svijet je doživljavala dublje nego što ga je razumjela. Dok je on mjerio vrijednost kroz rezultat, a rezultat kroz sigurnost, ona je tražila istinu. On je prezirao umjetnike nazivajući ih propalicama, a ona je uz umjetnost disala. U osnovnoj školi bila je odlična učenica, odgovorna i predana, iako joj škola nije imala smisla trebala joj je roditeljska potvrda da je dovoljno dobra. No adolescencija je sve promijenila. Nešto u njoj tjeralo ju je da se opire, da traži više prostora za sebe. Na svaki svoj upit dobila je zabrane, kad je pokušala objasniti kako se osjeća zapljuskivale su je realne lekcije.

U kući se sve moglo dovoditi u pitanje osim discipline i autoriteta. Nije bilo šanse za slobodu otvoreno i počela ju je uzimati potajno. Kad bi izmigoljila iz kuće, probala je sve ”loše” što joj se branilo, lagala je o društvu, prijateljima i lošim ocjenama. Njena tiha pobuna nije bila glas slabosti, samo je očajnički pokušavala otkriti tko je kako bi osjetila da ima kontrolu nad vlastitim životom.

Potvrđivala je sve očeve strahove, barem je to tako izgledalo u njegovim očima. Kad bi otkrio nešto što je slagala, vikao bi na nju, govorio joj da nikad neće uspjeti, da će biti propalica ako uopće uspije doživjeti da postane odrasla osoba.

Dijete koje dovoljno puta čuje da je neuspjeh povjeruje u to i počne se tako ponašati.

Godine su prošle, djevojčica je odrasla u ženu koja izvana djeluje funkcionalno i sposobno, radi i preuzima odgovornosti, ali iznutra stalno vodi dijalog s njegovim glasom. Preispituje svaku odluku, ne vjeruje pohvalama, traži potvrdu izvana jer je nikad nije uspjela izgraditi iznutra. Krivica i osuđivanje iz djetinjstva nisu nestale s punoljetnošću, već su se pretvorile u unutarnjeg kritičara, u sumnju, u potrebu da se stalno dokazuje i strah od neuspjeha koji paralizira.

Očeve osude bile su odraz njegovih vlastitih neostvarenosti, njegova strogoća bila je maska za strah, njegov prezir prema umjetnosti mogao bi biti prezir prema vlastitim potisnutim željama, lakše je bilo kontrolirati nju nego suočiti se sa sobom. Srećom odrasla žena uči da ono što je čula kao dijete nije objektivna istina, uči da nježnost nije slabost i da umjetnost ne vodi u propast. Rad na sebi za nju nije trend, nego je nužnost, to je proces razgradnje tuđih uvjerenja koja su godinama živjela pod njenom kožom. Prigrlila je hrabrost da sebi prizna koliko ju je boljelo i da odluči da ta bol neće biti njena sudbina. Između očekivanja od roditeljskog autoriteta i vlastite istine našla je prostor izbora. U tom prostoru polako pronalazi sebe i više nije kćer koja mora ispuniti tuđe standarde. Danas je žena koja si je dozvolila živjeti u skladu sa svojim talentima, osjetljivošću i putevima koje svjesno bira. Sudbina ipak ne pripada onome koji presuđuje, nego onome tko se unatoč svemu usudi vjerovati sebi.