Sjetila se kad je odustala od svega što je raduje
Čekala je ispred škole, u onom dijelu grada gdje se buka nikad potpuno ne stiša, samo mijenja ritam tijekom dana.
Čekala je svoju djevojčicu da se vrati s izleta, autobus je kasnio, a ona je među desecima roditelja i automobilima koji su nervozno treptali svojim svjetlima razmišljala o obavezama koje je čekaju. Bio je to još jedan običan dan i ništa u njemu nije nagovještavalo da će se išta promijeniti. Kad je autobus stigao i stao pred roditeljima, djeca su se razlila po pločniku kao val veselih glasova i novih priča. Njena djevojčica trčala je prema njoj i smijala se kao da je cijeli grad preuzak za sreću koju nosi u sebi. Zagrlile su se i krenule pješice prema parkiralištu, a djevojčica je skakutala i pjevušila neku svoju melodiju, onako kako to rade djeca kad vjeruju da za njih nema granica.
– Zašto si tako sretna? – pitala je djevojčicu iako je odgovor znala duboko u svom srcu.
– Sretna sam i zato što mi je bilo lijepo. Zato što volim skakutati i zato što mi se pjeva – rekla je djevojčica i još jednom veselo poskočila.
U tom trenutku u nju se uvukao osjećaj toliko snažan da ju je zaustavio na trenutak. Gledala je to malo, nježno skakutavo dijete i sjetila se sebe. Sjetila se osjećaja u tijelu, onog u kojem je ritam života prirodan, u kojem se kreće prema radosti bez pitanja. Sjetila se kako je i sama pjevala dok je hodala, kako su joj ruke i noge bili nemirne od sreće koju je u sebi nosila. Nije se suzdržavala, nije razmišljala što će drugi misliti. Samo je živjela ono što je osjećala.
Sjetila se i kad se smirila, kad je utihnula. Nije se to dogodilo u jednom danu, polako je učila da je bolje biti tiša. Počelo je u vrtiću kad su joj rekli da drugima smeta. U školi kad se trebala ponašati primjereno, na poslu kad je naučila da se ozbiljnost bolje nagrađuje od radosti. Godinama je mislila da je to samo odrastanje, a zapravo se polako odvajala od sebe.
Pomislila je na žene iz svoje obitelji. U njihovoj je kući uvijek bilo glasno, uvijek se pjevalo, razgovaralo – glasno, bez ustručavanja, samo što je pjesma bila vezana uz rad, dio dana, dio umora. Rad je uvijek imao prednost, rad se poštovao, rad se vrednovao. Rad je bio mjera toga jesi li dobra, pouzdana, vrijedna povjerenja.
I nije to bilo nametnuto, nego utkano u svakodnevicu, u pokrete ruku, u način na koji se dan započinjao i završavao. Pjesma je bila dozvoljena, ali nikad sama, uvijek u pratnji nečega što moraš napraviti, kao da je radost najprije trebala opravdati svoje postojanje.
U takvoj kući se naučilo da radost nije zabranjena, ali se odgađa, iza obaveza, iza tuđih potreba, iza svega što mora biti gotovo prije nego dođeš na red. A kad bi došlo to “kasnije” za pjesmu uz igru često bi ponestajalo snage.
I to “kasnije” je s vremenom postalo navika, pa onda pravilo, pa onda način postojanja. Naučila je da se igra čuva za trenutke koji su rijetko dolazili, da se veselje stišava da ne bi smetalo tempu dana, da se njezine želje uspore s popisom onoga što treba odraditi. I negdje između takvih dana, naučila je sebe odgađati jednako lako kao što su to činile žene prije nje.
– Vidi me – viknula je djevojčica i zavrtjela se usred pločnika, nespretno, široko i iskreno, kao da se grad odmiče samo da joj napravi mjesto.
Gledala ju je i nešto se u njoj pomaknulo još jednom, tiho i nježno, kao bljesak u danu koji te omekša bez upozorenja.
Uhvatila je samu sebe kako se smije, onim smijehom koji izranja iznutra, bez povoda i bez prava da ga odmah ugasiš. Ništa se dramatično nije dogodilo, izvana je sve ostalo isto. Samo joj je smijeh bića, njoj najdragocjenijeg na svijetu bio dovoljan da se sjeti nečeg toliko jednostavnog, a tako lako zaboravljenog – da i veliki ljudi imaju pravo biti zaigrani i radosni, baš ovako, usred dana, usred života koji nikad ne usporava.
Dok su hodale prema autu, njen korak je postao lakši, malo življi, djetinje mekan. Kao da se unutar nje otvorio komadić prostora koji je bio zatvoren, predugo zaboravljen. Djevojčica je otpjevala još jedan svoj izmišljen stih, a ona joj se ovaj put pridružila. Smijale su se i pjevale na sav glas na putu kući, a večer je protekla u uobičajenim obavezama, spremanju večere za obitelj i spremanju za novi dan. Prije nego je legla, izvukla je iz ladice bilježnicu i olovku, blokić i bojice i prisjetila se što je sve voljela raditi kad je bila dijete. Slušala je glazbu, vukla po bloku šarene linije, a na prvoj stranici bilježnice zapisala za kraj: ” Kad pišem, živa sam.”
