Knjiga koja me slomila i ponovno sastavila
Osobna priča o knjizi iz djetinjstva, pitanju “zašto” i povratku sebi uz pisanje
Jedna od najstarijih knjiga na mojim policama, stara četrdeset godina nosi naslov ”Tisuću zašto tisuću zato.”
Kad je držim u rukama, ona za mene nije predmet, u sebi nosi težinu koja nije samo papirnata. Nosi tragove male osnovnoškolke koja u trenucima kad ju je prvi put primila u ruke nije bila svjesna da je pitanje ”zašto” njezin način života.
Ne sjećam se točno kad sam je dobila, uglavnom u nižim razredima osnovne škole, ali se jako dobro sjećam svog djetinjstva u kojem nijedan dan nije prošao, a da mi s usana ne izleti pitanje zašto
Govorili su da sam ”izazovno” dijete koje nije htjelo slijediti pravila bez razumijevanja. U svemu što postoji tražila sam razlog, u svemu što je trebalo biti učinjeno tražila sam smisao, inače za mene ne bi bilo dovoljno stvarno.
Odrasla sam u kući u kojoj knjige, barem one koje nisu školske, nisu bile dio svakodnevice. Nisam ih imala mnogo i nisu mi bile nadohvat ruke, ali u meni je otkad pamtim postojala tiha glad za čitanjem.
Posuđivala sam knjige od bilo koga tko bi ih imao, najviše od susjeda. Čitala sam sve što mi je došlo pod ruku i pokušala sam kroz tuđe stranice proširiti prostor vlastitog razumijevanja.
Puno toga sam iz tog razdoblja zaboravila, ali se jako dobro sjećam osjećaja da je ta knjiga moja.
Godine su prolazile i ona je ostala na policama, izgubila je važnost i svoj glas. Stajala je među stvarima koje čuvamo, ali ih ne upotrebljavamo, pripadala je nekoj prošloj verziji života.
Prošlog proljeća moj se život ponovno našao u fazi važnih odluka i preispitivanja. Pitala sam se moram li nastaviti putem koji sam ispočetka zadnjih godina gradila, kroz posao, znanje, identitet, odgovornost ili se okrećem nečemu što je u mom životu uvijek bilo prisutno kao želja, ali je bilo odgađano za jednom kad…
U tišini sam tražila prostor koji ne objašnjava, samo dozvolu i da je pravi trenutak za ono što osjećam. Točno se sjećam kad sam podignula pogled i na policama ugledala svoju knjigu. Pozivala me kao podsjetnik da koju god odluku donijela moram znati svoje zašto.
Počelo je intenzivno pisanje, iako sam to oduvijek radila u obliku dnevnika, nekih blogerskih pokušaja pa odustajanja, rukopisa koji sam godinama pisala pa ostavljala.
Nisam imala nikakvu konačnu odluku ni plan, postojao je samo sve veći unutarnji pritisak koji više nije mogao ostati neizgovoren ili neispisan.
Pisala sam fragmente sličica koje bi mi se pojavile u mislima, tekstovi bez forme, bez ideje da će ovo što radim ikada postati vidljivo.
Bili su to pokušaji da se moji unutarnji slojevi više ne drže u tišini.
Iz tih je fragmenata nastajao ovaj blog za žene, prostor za one koje su u tišini vlastitog života počele postavljati ista pitanja.
Jer što sam vam mogla dati kad sam odbacila sve svoje stare identitete?
Samo svoje golo životno i poslovno iskustvo, svoje pokušaje i pogreške, svoj povratak sebi koji nije toliko vidljiv izvana i svjedočanstvo života koji se usudio promijeniti smjer.
Iako mi je bilo jako teško, ne znam koji put u zadnjih nekoliko godina, mene moja knjiga nije zapravo slomila, samo vratila u prostor u kojem pitanje ”Zašto mi je ovo važno” ima veću vrijednost od bilo kojeg suvislog odgovora.o
Sadržaji s bloga Confidea zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske. Nije ih dozvoljeno kopirati, preuzimati, reproducirati ni objavljivati na portalima, web stranicama i blogovima u bilo kojem obliku bez dozvole autorice i navođenja izvora. Svako kršenje autorskog i srodnih prava podložno je tužbi.
Postoje stvari koje nisu za blog. Njih pišem u newsletteru “Pisma iznutra”. Tamo dijelim osobne zapise koje ne objavljujem ovdje, prve vijesti i povremene vježbe za povratak sebi. Dobrodošla si u prostor male zajednice u kojoj se polako vraćamo kroz tihe priče koje nosimo u sebi.
