Kako se sretneš s vlastitim predrasudama – nova iskustva koja oslobađaju um

Dugo sam vjerovala da neke stvari nisu za mene. Jedna od takvih bila je skijanje i odlazak na zimovanje. Zapravo se do ove zime nisam sa željom za tom vrstom odmora niti pozabavila. Na sestrin poziv da odemo na takav odmor, najprije sam se opirala, a onda na kraju popustila. Moje materijalno stanje se odlaskom u poduzetništvo posljednjih nekoliko godina kontinuirano poboljšava i više se nisam mogla skrivati iza izgovora da nemam za tu vrstu putovanja dovoljno novaca.

Hotel na vrhu skijališta, iz soba i balkona pogled koji seže do beskraja, borove šume sa šetnicama dugačkim desetke kilometara – sve ono što možeš poželjeti kad dođeš na zimski odmor, sve to me dočekalo na planini i moja prva reakcija je bila: wow. A onda nelagoda, otpor i bujica misli koja mi je pokvarila doživljaj.

Radim na sebi, sa sobom, sa svojim mozgom i tijelom skoro sedam godina, sama sam kao coach pomagala svojim klijenticama u razvoju podržavajućeg mindseta i sama sam ovaj put sebi postavila klopku koja me na prvom koraku zarobila. Shvatila sam koliko sam puna predrasuda, koliko puta nisam dala šansu nečemu zato što sam negdje čula rečenicu: ” nije to naše društvo, ne petljaj se tamo gdje ne pripadaš.” Kažu da bogat siromašnom ne vjeruje, ali meni se čini da vrijedi i obrnuto. Došla sam do zaključka da nije problem u bogatima i tome što oni rade, nego u mom umu koji je bio siromašan. Generacijama samo prenosimo poruke, strahove i navike i time sebe ograničavamo za iskustva, čak i kad nam postanu dostupna. I ja sam svoje siromaštvo naslijedila kao dijete. Iako su me odgajali da ulažem u sebe kako bi mi budućnost bila ugodnija, nisu mi znali usaditi nešto drugo. Nije da im zamjeram, nisu me mogli naučiti ono što nisu znali, sami su odrastali puni predrasuda. Htjeli su me zaštititi i naučili procjenjivati prema onome što čujem i vidim, umjesto da dajem priliku pa sudim tek kad na vlastitoj koži osjetim, bilo ih je previše strah.

Smiješno mi je kad i kod sebe prepoznam koliko živimo u iluziji osobne važnosti, mislimo da su sve u oči, gdje god da se nađemo, uperene u nas. Zapravo se svatko bavi sa sobom i nema za druge oko sebe ni volje ni vremena. Ovaj put zatrpana snijegom i okružena planinama, morala sam primorati samu sebe, prvo da budem svakodnevno okružena velikim brojem ljudi, što posljednjih godina izbjegavam, drugo da ih pogledam, onako zapravo, zanemarim tko su i odakle i zagledam se u njihove duše i da ih prepoznam.

Kad sam krenula na ovo putovanje, kategorički sam odbila mogućnost da učim skijati. Moja je sestra to prihvatila, zna koliko mi je uopće bilo teško otići na takvo putovanje i da sam pristala najviše zbog obitelji i druženja naših klinaca. Prehodala sam desetke kilometara tih nekoliko dana po zimskoj, šumskoj idili. Hodanje mi je pomoglo da zaustavim misli i razbistrim glavu. Još jednom, nakon svih godina rada s vlastitim emocijama, uvjerenjima, vrijednostima i svime s čim se sretneš kroz rad na sebi, uzela sam priliku da uđem u dubine sebe i slušam svoj unutarnji glas umjesto onog iz odgoja, škole, posla i života. Svaki mi je dan taj moj vjerni prijatelj govorio: ”Probaj, možeš, samo probaj.” I probala sam. Uživala sam u svim blagodatima skupog hotela, finoj hrani i pićima, predivnoj prirodi. Upoznala sam i neke jako zanimljive ljude iz krugova koje sam izbjegavala. Dajući šansu njima, dala sam zapravo šansu sebi, za nova iskustva, za dobar osjećaj i za osobni rast.

Sljedeće zime se vraćam na isto mjesto, ovaj put s uplaćenom školom skijanja jer moja prava ja to želi, mora. Njoj su svakodnevni izbori tko želi biti cijeli dan i iskustvo koje stječe smisao njenog života.