Čini mi se da se ova slika ne mijenja od pamtivijeka

Tokom života nisam previše razmišljala o ravnopravnosti, iako je bilo situacija kad sam oko sebe primjećivala muškarce koji naređuju ženama. Nisam se previše time bavila, vjerovala sam da su tuđi životi i tuđi odnosi njihova stvar.

Moja sestra mi često kaže da živim u nekoj paralelnoj realnosti i velikim je dijelom u pravu. Moj unutarnji svijet često ima prednost pred vanjskim. Možda sam zato dugo vjerovala da živimo u ravnopravnijem društvu od onog koje zaista jest.

Svakih nekoliko godina dogodi se trenutak u obliku neke rečenice ili pogleda koji me naglo vrati u stvarnost. To je trenutak nakon kojega više ne možeš uvjeravati samu sebe da se određene stvari ne zadržavaju u nama puno dublje nego što mislimo.

Sjećam se jedne sličice od prije nekoliko godina.

Sjedili smo za stolom, nas nekoliko parova koji se poznaju godinama. Ljudi smo koji se vole, druže, pričaju o djeci, poslu. politici, svemu onome što čini našu svakodnevicu. Negdje usred tog druženja jedan od muškaraca potpuno je mirno rekao: ”Dali smo vam i previše prava.”

Nitko se nije posebno uznemirio, nitko se nije ni nasmijao, svi su samo odmahnuli rukom.

Ja sam ga razočarano pogledala u oči i tiho progovorila: ”Zar stvarno?”

Nonšalantno mi je odgovorio da i skrenuo razgovor.

Druženje se nastavilo kao da je izgovoreno nešto sasvim uobičajeno, a kroz mene je prošao težak osjećaj i pitanje da li zaista toliko malo razumijemo.

Ispod ovih naših modernih života ukazalo se nešto staro.

Govore mi često da sam preosjetljiva, da se zamaram i da dramatiziram. Možda je sve to istina i možda još uvijek gledam na svijet očima djeteta. Možda idealiziram i vjerujem u neku svoju pravdu koja nikad nije ni postojala, ali stvarno mi se čini da se prava slika našeg društva nije promijenila od pamtivijeka. Danas sve izgleda ljepše, modernije i kulturnije, ali ja i dalje čitam o ženama ubijenim u svojim domovima, o silovanjima u braku, o sudskim procesima koji traju godinama. Čitam o ženama koje na istim pozicijama zarađuju manje, o mizoginiji koja se vrlo često skriva iza humora, komentara i rečenica koje se izgovaraju ”bez loše namjere.”

Promijenilo se puno toga kroz stoljeća u društvu, ali mislim da smo prerano povjerovale da smo ravnopravne samo zato što žene danas rade, zarađuju i imaju više slobode nego prije.

Negdje duboko u sebi još uvijek često osjećam isti odnos moći i mislim da je to ono što mene osobno najviše uznemiruje. Odbijam vjerovati da ne možemo živjeti u ljubavi i poštovanju, a s druge strane me prati osjećaj da previše šutimo o stvarima koje vrlo jasno osjećamo. Šutimo o oprezu, nelagodi i o strahu koji se pojavi bez konkretnog razloga, samo nam je odavno poznat.

I sad dok ovo pišem, svjesna sam da ravnopravnost nije nešto što smo kao rasa već postigli, nego nešto što tek moramo naučiti prihvatiti i živjeti.

U meni se već neko vrijeme polako raspada stara ideja ljubavi i više nisam sigurna može li odnos između muškarca i žene ikada potpuno pobjeći od potrebe za dominacijom i moći. Razočarana sam jer time dovodim u pitanje svoju vjeru u život i nešto što je veće od nas, a s druge strane upravo me taj osjećaj najviše suočava s činjenicom koliko se još i sama kao ljudsko biće moram razvijati.