Što tražimo kada posegnemo za pričom o ljubavi?
Obožavam ljubavne romane.
Čitam ih odmalena, a prve ljubavne priče koje sam pročitala bile su knjige Daniele Steel. Upravo me ona uvela u moju najdražu kategoriju – povijesne ljubavne romane – kroz knjigu Zoya.
Kad sam bila mlađa, mislila sam da moja fascinacija takvim pričama proizlazi iz ljubavi i sretnih završetaka koji se u većini slučajeva dogode na kraju. Danas znam da nije samo to.
Dok čitamo, u pozadini uma stvaramo slike. Smještamo priču u neki zamišljeni prostor. Likovi ožive, njihove kuće dobivaju oblik, gradovi mirise, a njihovi životi postaju na trenutak dio našega svijeta.
No ljubavni romani ne prikazuju samo ljubav i sretne završetke. U njima se, često vrlo suptilno, prenose neke mnogo dublje poruke. To su priče o muško-ženskim odnosima, o društvu u kojem ljudi žive, o ženskim sudbinama, komunikaciji, tradiciji, navikama i običajima. U njima možemo prepoznati izvore nečijih obrazaca ponašanja, strahova, odluka i ograničenja koja se prenose generacijama.
Još jedna spisateljica čije su me knjige pratile tijekom dugih školskih ljeta pa i sad me prate je Marija Jurić Zagorka. Njezine Gordana i Kontesa Nera bile su moj bijeg u neke druge svjetove. Kasnije je došla i Ana Karenjina, koju sam zavoljela u srednjoj školi.
Danas, s vremenskim odmakom, vidim koliko sam pouka dobila iz svih tih knjiga. Neke su bile lagano i pitko štivo, druge velika književna djela koja sam mogla istinski razumjeti tek kad sam odrasla.
Često podcjenjujemo ono što je lako čitljivo, kao da vrijednost književnosti određujemo prema tome koliko je zahtjevna, a ja sam neke od najvažnijih životnih spoznaja pronašla upravo na stranicama ljubavnih romana.
Naučili su me promatrati ljude. Kroz njihove stranice upoznavala sam žene koje su tražile vlastiti glas, žene koje su se borile protiv očekivanja društva, žene koje su griješile, odustajale, ponovno ustajale i pokušavale pronaći svoje mjesto u svijetu.
Upoznavala sam i muškarce. Ne samo savršene junake kakve ponekad zamišljamo kada govorimo o ljubavnim romanima, nego muškarce sa svojim slabostima, strahovima, ponosom, odanošću i nesigurnostima.
Ljubavne priče pokazivale su mi koliko su odnosi složeni i koliko iza svakog postupka postoji neka priča koju na prvi pogled ne vidimo.
Tek danas vidim da između Zoye, Gordane, Kontese Nere i Ane Karenjine postoji mnogo više sličnosti nego što sam kao djevojčica mogla razumjeti.
Sve su one, svaka na svoj način, govorile o ljudima koji pokušavaju pronaći sebe unutar okolnosti koje nisu sami birali.
Zato i dalje često posegnem za ljubavnim romanima, pomažu mi da razumijem ljudsku čežnju, njihove izbore, pogreške, nadanja i pokušaje da budu voljeni i prihvaćeni.
Svaka dobra ljubavna priča, bez obzira događa li se na engleskom dvoru, u ruskom visokom društvu ili nekom izmišljenom svijetu, na kraju govori o nečemu vrlo stvarnom.
Govori o nama.
Sadržaji s bloga Confidea zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske. Nije ih dozvoljeno kopirati, preuzimati, reproducirati ni objavljivati na portalima, web stranicama i blogovima u bilo kojem obliku bez dozvole autorice i navođenja izvora. Svako kršenje autorskog i srodnih prava podložno je tužbi.
Postoje stvari koje nisu za blog. Njih pišem u newsletteru “Pisma iznutra”. Tamo dijelim osobne zapise koje ne objavljujem ovdje, prve vijesti i povremene vježbe za povratak sebi. Dobrodošla si u prostor male zajednice u kojoj se polako vraćamo kroz tihe priče koje nosimo u sebi.
