Heidi kao most između djevojčice i žene
Postoje knjige koje pročitamo i zaboravimo i postoje knjige koje nas prate kroz život kao podsjetnik.
Knjiga ”Heidi” je oduvijek za mene bila više od priče. Nedavno ju je moja kćerkica čitala za lektiru i neočekivano me dotaknula priča koju sam davno zaboravila. Prolazeći s njom kroz dijelove knjige imala sam osjećaj da sam otvorila vrata jedne stare, duboko pohranjene uspomene u meni. U toj sobi još uvijek živi djevojčica koja ne razumije što znači uspjeh, ali zna što znači sloboda.
Kad sam bila mala, obožavala sam s bakom ići u njeno selo. Voljela sam boraviti u prirodi, trčati po šumi, penjati se, biti prljava i smijati se bez zadrške. Bila sam dijete kojem je baka dopuštala da bude dijete, neuredno, glasno i živo. Sloboda je tada bila nešto prirodno i nisam je morala zaslužiti.
A onda je došao život, škola, fakultet, gradnja karijere i ugleda. Postale su važne materijalne stvari koje društvo prepoznaje kao znak uspjeha. Polako sam počela nositi slojeve ambicije, odgovornosti i očekivanja, slike o tome tko moram biti. Negdje na tom putu udaljila sam se od one djevojčice koja je znala tko je bez ikakvih titula.
Danas živim jedan normalan obiteljski život. Imam obaveze, imam ritam, imam ljude koje volim i koji ovise o meni. Moj dan nije u planini iz knjige Heidi, nije stalna igra i bezbrižno trčanje po livadama. I to je u redu.
Za nas odrasle žene u društvu kakvo je život nije bajka. Ne možemo pobjeći od odgovornosti koje imamo i ne trebamo, ali ono što smijemo i što si dugujemo je podsjetiti se tko smo ispod svih uloga koje nosimo.
Lako je postati funkcija, majka, partnerica, profesionalka ili prijateljica, samo je pitanje gdje smo mi same u svemu tome. Možda više nikad nećemo s bakom svraćati u njeno selo i cijeli dan hodati bosonoge, ali možemo zastati. Možemo se pitati što je to što zapravo volimo, koje su naše vrijednosti, u što vjerujemo? Što je to što nas pokreće iznutra umjesto izvana, živimo li u skladu sa sobom ili u skladu s nečijim očekivanjima?
Podsjetiti sebe ne znači pobjeći od sadašnjeg života, ne znači zanemariti odgovornosti, ne znači odbaciti sve što smo izgradile, samo znači živjeti svjesno, znati da naša vrijednost nije u statusu, stalnoj izdržljivosti ili uspjehu i stvarima.
Moja sjećanja na djetinjstvo moj su unutarnji prostor u koji se vraćam kad se umorim, prostor u kojem još uvijek živi ona djevojčica koja je znala da je dovoljno biti živa.
Žena koja bira sebe, ne bira protiv svijeta, ona bira da u svijetu kojem živi ostane svoja i možda je to najtiša i najdublja sloboda koju možemo živjeti.
