Kad se probudiš u ”tuđem” životu – osobna priča o buđenju i promjeni nakon 40-e

Bilo je ljeto, kraj srpnja ili početak kolovoza, više ne sjećam. Prošlo je nekoliko tjedana od mog 40-og  rođendana i ja sam nekako u sebi bila drukčija.  Činilo me se da sam godinama spavala i da se budim u životu koji je sve samo ne moj. Gledala sam oko sebe i sve je bilo na svom mjestu, ali je to prvi put postao problem. Sve je bilo na svom mjestu, a meni se činilo kako ništa nije kako bi trebalo biti.

Dani su prolazili, obaveze su se svojim redoslijedom nizale, sretala sam iste ljude, pričala stare, dobro poznate priče s obitelji i prijateljima, ali mi više ništa nije odgovaralo, stalno me pratio čudan osjećaj da u ovu priču više ne pripadam.

Budila bi se tužna, zbunjena i prestrašena jer nisam znala što se točno sa mnom događa. Kao da sam do tad živjela po pravilima koja nisam stvarno i svjesno odabrala. Kao da sam dobila uloge koje nisam tražila.

U mom danu nije bilo prostora za tišinu u kojoj bi mogla čuti sebe, sve teže sam se dizala iz kreveta i sjećam se da sam sestri poslala jedno jutro poruku: ” Nisam dobro, moram se spremiti na posao, a ne mogu iz kreveta.”

Danas znam da je taj trenutak postao moja životna prekretnica.

Ubrzo nakon toga, sestra me potaknula da odem na jedan program osobnog razvoja.
Tamo sam upoznala alate i tehnike koji su mi pomogli da se tiho i polako saberem, da mogu funkcionirati svaki dan.

Počela sam promatrati i preispitivati, postavljati pitanja koja do tada nisam ni znala da smijem postaviti.

Svijet me i dalje okruživao onakav kakav je, ali sam ja počela mijenjati način na koji ga gledam.

U posljednjih šest godina osobnog razvoja, prošla sam kroz mnogo edukacija i mentorskih programa, mnogo unutarnjih i vanjskih promjena. Promijenila sam smjer karijere, pristup sebi, načine na koje reagiram, dozvolila sam si tišinu od koje više ne bježim.

Iako sam se susretala s pojmovima „nova verzija sebe“ ili „najbolja verzija sebe“ to me nije zadovoljilo, meni to nije bilo dovoljno. Nisam htjela biti nova, htjela sam biti stvarna.

Sve tehnike, alati i znanja pomagali su mi razumjeti obrasce, misli i ponašanja, ali nisu dotaknuli ono najvažnije,  tko sam ja ispod svega toga.

Iako sam puno naučila, nešto mi je cijelo vrijeme nedostajalo.
Nije me zadovoljavala ideja da trebam postati netko novi. Meni nije trebao još jedan sloj, trebao mi je povratak, uz sve što sam radila, osjećala sam se udaljeno od sebe.

Nisu meni moje 40-te donijele neku instant čarobnu promjenu, samo sam ih prvi put svjesno doživjela.

U svom procesu nakon svega, vratila sam se načinu izražavanja koji mi je oduvijek bio najprirodniji, pisanju. To je moj prostor tišine, jasnoće i istine. Kroz riječi želim podijeliti ono što sam proživjela, naučila, ispitala i odradila kao trag u kojem se možda i ti prepoznaš.

Zato danas pišem ovaj blog, ne da bi stigla do još jednog zacrtanog cilja, nego zato što sam konačno izabrala put koji je stvarno moj.

Zato postoji ova kategorija koju sada zovem ”Svoja s 40+” i danas sam mirna sa sobom kakva jesam, spremna hodati dalje, bez potrebe da budem drugačija.

Kad staneš, pogledaš unazad i iskreno priznaš sebi gdje jesi, tek tada počinješ hodati naprijed, sebi i bez žurbe.