Kako nas životne okolnosti usmjere na prilike koje smo zanemarivali
Ovog proljeća sam planirala nakon više od deset godina izaći s kontinenta i otisnuti se na udaljenija putovanja. Mama sam već skoro 15 godina i od tada svaki izlet prilagođavam klincima. Neki kažu da im previše ugađam, a meni je važno da su na sigurnom i da od malena imaju lijepa iskustva.
Madeira je dugo vremena bila moj san i mislila sam da sam ga napokon uhvatila. Krenulo je istraživanje i planiranje, ali u isto vrijeme opet je netko od ”velikih” izazvao cirkus i otvorio novi rat. Oni koji me znaju tvrde da sam paranoična i da moje odluke nemaju veze sa životom, ali u tim trenucima sam od svoje Madeire odustala. Putovanja bi trebala biti lijepo iskustvo, a ne dodatni strah i stres i meni kao empatu drukčija odluka ne bi bila opcija. Sklonost analiziranju i sama pomisao da bi djecu mogla staviti u nesigurnu poziciju u glavi mi je stvorila bezbroj apstraktnih i apokaliptičnih scenarija, tako da za Madeiru više nije bilo šanse.
Odlučila sam dati priliku nečemu dostupnijem i iskreno meni dosadnijem, preokrenula sam planove i sa sestrom organizirala put u Njemačku i Austriju. Centralni plan je bio Legoland pa neka se barem djeca vesele. O koliko sam samo podcijenila taj svijet. Već na samom putu do tamo još jednom sam doživjela oduševljenje gledajući te predivne zemlje i njihovu prirodu, srećući vrijedne i ljubazne ljude. U četiri dana posjetili smo Füssen i Neuschwanstein, Legoland, Ulm i za kraj na putu doma skrenuli do Salzburga.
Svako me to mjesto i grad ostavilo bez daha, svaki hotel u kojem smo spavali, svaki kafić, svaki restoran, spoj starosti i modernog načina života. Bilo nam je predivno, možda dostupno, ali definitivno opet nešto novo i neistraženo, a ja sam se sa svojom djecom osjećala sigurno.
Na putu doma vukla sam paralele s ovim privatnim i poslovnim odlukama koje sam donosila proteklih pet godina. Kako sam odgodila Madeiru, tako sam ranije odgodila i razvoj svog coachinga jer niti jedno od toga mi u ovom trenutku nije prioritet. Važna mi je moja obitelj, naš dom, moja djeca i godine koje još imamo s njima. U poslu mi je od strasti danas važnije imati stabilnost, financijski kapacitet koji se može graditi brže i sigurnije kako bi djeci omogućili obrazovanje i dobar početak u osamostaljenju. Sve mi je to trenutačno važnije od novog samoostvarenja i pronalaska vlastite svrhe jer znam da se mogu sobom više pozabaviti kad mi djeca budu odrasla.
Mislim da sam u tim trenucima unutarnjih previranja na putu napokon prihvatila odgovornost za odluke koje sam donosila u dvadesetima i tridesetima. Napokon sam prihvatila da ne moram biti glavni kotač u obitelji koji stvara novac. Ja sam žena i želim živjeti u svojoj pravoj energiji, ja sam mama i željela sam se toj ulozi na najbolji mogući način posvetiti. Dajem si pravo biti ono što jesam, nježna i kreativna osoba koju ne zanima surovi poslovni svijet, dokazivanje, pljeskanje i uspjesi. Mene više zanima život po vlastitim pravilima koliko je to moguće u datim okolnostima.
Nekako u cijelo toj priči razvijam shvaćanje da život ne traži uvijek hrabre skokove, nekad su OK tihe odluke da ostanemo tamo gdje se osjećamo sigurno. Madeira je moj san, a odlučila sam da će Njemačka i Austrija biti moja stvarnost i upravo u toj stvarnosti nalazim mir.
Kao i u poslu, tako i u životu, ne prosperira uvijek najhrabriji ili onaj koji ide najdalje, nego onaj tko zna prepoznati trenutak i bira mudre odluke. Upornost nas vodi naprijed, ali fleksibilnost nas štiti. Disciplina nas gradi, ali zahvalnost nas ispunjava. Otkad sam ”svoj gazda” sve više spoznajem da uspjeh nije samo rast, nego i stabilnost, trenuci u kojima mogu upravljati svojim emocijama i mislima, u kojima sam dosljedna kad je teško, ali i mijenjam smjer bez osjećaja krivice ili srama.
Na kraju, moj najveći uspjeh nisu ni putovanja ni poslovni rezultati. Moj uspjeh je što se moja djeca pored mene osjećaju sigurno, što imamo vrijeme koje provodimo zajedno, što gradimo stabilne temelje za daljnji život.
Doći će na red i Madeira i moj coaching. A možda i neće. Nije svako odustajanje gubitak, zapravo je povratak.
Sadržaji s bloga Confidea zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske. Nije ih dozvoljeno kopirati, preuzimati, reproducirati ni objavljivati na portalima, web stranicama i blogovima u bilo kojem obliku bez dozvole autorice i navođenja izvora. Svako kršenje autorskog i srodnih prava podložno je tužbi.
Postoje stvari koje nisu za blog. Njih pišem u newsletteru “Pisma iznutra”.Tamo dijelim osobne zapise koje ne objavljujem ovdje, prve vijesti i povremene vježbe za povratak sebi.To je prostor male zajednice u kojoj se polako vraćamo sebi kroz tihe, neizgovorene priče koje nosimo u sebi.
