Kad poslovni uspjeh izvana prestane imati smisla iznutra
Priča o trenutku kada sve izvana ima smisla, a iznutra više ne možeš ostati na istom mjestu
Nisam mislila da ću ikad dovesti u pitanje svoj posao. Radila sam u banci 15 godina i bila na vrhuncu karijere. Dobila sam radno mjesto koje sam željela od početka svog radnog vijeka.
Sve je izgledalo kako treba. Znala sam što radim, bila sam sigurna u svoj posao i ljudi su me doživljavali kao osobu koja je na pravom mjestu. Možda sam to i bila, samo više ne za sebe.
Počela sam osjećati umor koji nije prolazio s odmorom. Vraćala sam se na posao bez elana, kao da u meni nešto nedostaje. Bilo je to tiho udaljavanje koje dugo ne primjećuješ.
U to vrijeme su mi govorili da nikad nisam izgledala bolje.
Sjećam se jednog dana u uredu, novi prostor, nova pozicija, puno novih ljudi i puno zahtjeva.
U jednom trenutku ulazi klijent, zgodan muškarac, naš razgovor je bio lagan, gotovo razigran, ali u meni se pojavila nelagoda kao da sam se na trenutak iz autoriteta premjestila u nešto što se promatra drukčije nego prije. I to me iznenadilo više nego sam razgovor.
Prvi put sam se ozbiljno zapitala: “Želim li ja uopće ovo?”
Želim li takve odnose, takav način rada? Želim li postati takva verzija sebe?
Taj trenutak izvana nije značio ništa, ali iznutra je pomaknuo sve.
Znala sam da više ne želim tako, ali nisam znala što drugo.
Taj posao bio je jedino što sam znala raditi. Za njega sam se školovala i u njega uložila svoje najbolje godine.
Pisanje je bilo jedino što zaista volim raditi, ali ne uzimam ozbiljno. Nisam vidjela kako bi iz toga mogao nastati profitabilan posao.
Trebala mi je sigurnost, plaća i stabilnost.
I tako sam godinama stajala između onoga što osjećam i onoga što je realno.
S vremenom se moje nezadovoljstvo počelo prelijevati i na tijelo. Više to nisu bili samo osjećaji nego stanja, zbog kojih sam morala stati, bez jasnog plana, ali s jasnim osjećajem da više ne ide.
Nisam odmah našla rješenje. Došle su godine traženja: edukacije, razgovori, coaching, daljnji rad s ljudima. Gradila sam nešto novo, učila, radila, imala klijente.
Izvana je opet izgledalo kao da idem naprijed, ali je i dalje nedostajalo to nešto. Želja za pisanjem se vraćala tiho i uporno.
Koliko god sam pokušavala ići u druge smjerove, uvijek bih se vraćala tamo.
Morala sam prihvatiti da možda ne trebam tražiti nešto novo, nego prestati zaobilaziti ono što je cijelo vrijeme uz mene.
U tom razdoblju smo suprug i ja donijeli odluke koje su nam dale sigurnost i stvorili temelje zbog kojih više nisam morala birati između sebe i egzistencije.
Prvi put u životu sam stvarno dopustila stati i okrenuti se pisanju, za početak kao hobiju, a možda jednog dana i kao nečemu od čega ću živjeti. Još uvijek ne znam gdje će me to odvesti, samo osjećam da ponovno dišem.
Danas znam da mi nije bilo najteže otići.
Najteže mi je bilo priznati da sve ono što izgleda kao poslovni uspjeh izvana za mene više nije ono što želim raditi i nije život kakav želim živjeti.
Sadržaji s bloga Confidea zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske. Nije ih dozvoljeno kopirati, preuzimati, reproducirati ni objavljivati na portalima, web stranicama i blogovima u bilo kojem obliku bez dozvole autorice i navođenja izvora. Svako kršenje autorskog i srodnih prava podložno je tužbi.
Postoje stvari koje nisu za blog. Njih pišem u newsletteru “Pisma iznutra”. Tamo dijelim osobne zapise koje ne objavljujem ovdje, prve vijesti i povremene vježbe za povratak sebi. Dobrodošla si u prostor male zajednice u kojoj se polako vraćamo kroz tihe priče koje nosimo u sebi.