Prvi korak prema promjeni posla nije uvijek novi posao

Prije otprilike šest godina prvi put sam otišla kod savjetnice za osobni razvoj. Nisam tada ni razmišljala o osobnom razvoju na način na koji o njemu razmišljam danas. Nisam tražila sebe, svoju svrhu niti pokušavala otkriti tko sam i što želim od života.

Imala sam puno konkretniji problem.

Bila sam nezadovoljna poslom i nisam znala što napraviti s tim. Već sam neko vrijeme razmišljala o odlasku iz banke, ali svaki put kad bih došla do pitanja što nakon toga, nisam imala odgovor. Znala sam što više ne želim, ali nisam znala što želim umjesto toga.

Onda sam čula za ženu koja se bavila osobnim razvojem i pomagala ljudima da neke stvari u svom životu sagledaju iz druge perspektive.

Ne sjećam se više što sam točno očekivala od tog prvog razgovora, ali znam da nisam očekivala ništa posebno duboko. Htjela sam razgovarati s nekim tko nije dio mog života, tko ne zna moje kolege, moju obitelj ni sve razloge zbog kojih nešto mogu ili ne mogu napraviti. Trebao mi je netko tko će me saslušati i možda mi pomoći da vidim nešto što sama nisam vidjela.

Očekivala sam da ćemo razgovarati o poslu i tražiti neko konkretno rješenje. Umjesto toga, već na prvom razgovoru počela me ispitivati o meni. Pitala me kako izgleda moj dan, kako se osjećam, što radim kad dođem s posla. Imam li uopće tijekom dana vrijeme u kojem sam sama sa sobom?

A mene je cijelo vrijeme kopkalo samo jedno:

Dobro, ali kakve sve ovo ima veze s tim što ja želim promijeniti posao?

Pitala me meditiram li.

Naravno da nisam.

Sebe sam doživljavala kao izrazito racionalnu osobu i sve što nisam mogla logički povezati s problemom koji sam pokušavala riješiti kod mene je izazivalo otpor.

Kakve veze meditacija ima s tim što ja više ne želim raditi u banci?

Trebala sam konkretno rješenje. Trebala sam shvatiti što drugo mogu raditi, od čega ću živjeti ako dam otkaz i kako sve to napraviti bez da ugrozim sigurnost svoje obitelji.

Ona mi je odgovorila da ništa oko sebe neću promijeniti dok ne promijenim ono što nosim u sebi.

Nisam uopće razumjela o čemu je pričala.

Kad je vidjela koliki otpor pružam, dala mi je jednostavne smjernice. Savjetovala mi je da, umjesto da ujutro odmah skačem iz kreveta i vrtim u glavi sve što taj dan moram napraviti, ostanem ležati nekoliko minuta i samo pratim svoj udah i izdah.

Predložila mi je da nakon posla ne odem odmah među ljude, nego da sama negdje uz vodu ili u šumi barem petnaest minuta hodam i da se tek nakon toga vratim kući obiteljskim obavezama.

Na kraju je spomenula prakticiranje zahvalnosti, što mi je u tom trenutku bilo najsmješnije.

Ja pokušavam shvatiti kako da dam otkaz i ne ostavim obitelj bez dijela prihoda, a ona meni govori da razmišljam o tome na čemu sam zahvalna.

Kako će mi to pomoći?

Kad si dugo nezadovoljna poslom, s vremenom ga prestaneš ostavljati tamo gdje radiš.

Barem ga ja nisam ostavljala.

Razmišljala sam o njemu kad sam se ujutro probudila, tijekom dana i navečer kad bih trebala odmarati. Stalno sam tražila neko rješenje i stalno se predomišljala.

Otići ili ostati?

Pokušavala bih se uvjeriti da možda ipak nije toliko loše. Onda bih ponovno krenula sa svim onim pitanjima.

Što ako dam otkaz? Što ako pogriješim? Što ako ne pronađem ništa drugo? Što ako više ne budem imala takvu plaću? Što ako svi zbog moje odluke izgubimo sigurnost koju smo godinama stvarali?

A onda bih se ponovno vratila na početak i pitala se koliko još dugo mogu ovako.

Kad se danas sjetim tog razdoblja, shvaćam koliko sam vremena provodila u vlastitoj glavi. Pokušavala sam razmišljanjem riješiti problem koji više nisam bila sposobna jasno sagledati. Bila sam premorena, pod stresom i previše opterećena svime što bi se moglo dogoditi ako nešto promijenim.

O tome kako se moje poimanje „dobrog posla“ s godinama promijenilo pisala sam u prethodnom tekstu Što zapravo za svaku od nas znači dobar posao.

Misleći kako nemam što izgubiti, počela sam raditi ono što mi je savjetnica predložila.

Nisam joj vjerovala i u početku sam se prisiljavala. Ponekad mi je sve to išlo na živce i uglavnom mi se nije dalo, ali sam uporno pokušavala.

Ujutro bih ostala nekoliko minuta u krevetu i pratila svoje disanje, nakon posla bih otišla hodati i pokušavala svjesno primjećivati ono što je u mom životu dobro i što funkcionira.

Nije se dogodilo ništa spektakularno.

Nisam shvatila što želim raditi niti sam pronašla svoj novi životni poziv. Još dugo sam ostala na istom poslu.

Dogodio se jedan drukčiji pomak, meni toliko potreban.

Stvorila sam mali prostor samo za sebe.

Najviše su mi odgovarale šetnje. Petnaestak minuta nakon posla u kojima nisam odmah iz jedne uloge uskakala u drugu. Nisam izašla iz banke i nekoliko minuta poslije postala mama koja mora pokupiti djecu, nešto skuhati, provjeriti što treba za školu i riješiti još brdo stvari do kraja dana.

Nije mi tijekom tih šetnji sinula ideja čime ću se baviti nakon banke, ali mi je ta mala stvar postala slamka spasa.

Kad bi mi postalo previše svega, dala sam si dopuštenje da stanem. Imala sam nešto na što se mogu fokusirati i čemu se mogu vratiti.

Nekoliko minuta disanja, šetnja, podsjećanje na to da moj život nije samo ono što mi se trenutno događa na poslu.

Iako sam to na početku tako shvatila, moja savjetnica mi nije govorila da je problem u meni. Prvo me trebala izvući iz stanja u kojem sam samo preživljavala.

Trebala sam se dovoljno smiriti da ponovno mogu čuti sebe.

Zato danas drukčije gledam na velike životne promjene.

Navikle smo misliti da moramo znati što želimo prije nego krenemo u bilo što novo. Mislimo da moramo imati novi plan, novi posao, financijsku konstrukciju, odgovor na to gdje se vidimo za pet ili deset godina.

I na neki način moramo.

Sve su to životno važne stvari, pogotovo kad ne odgovaramo samo za sebe.

No mi smo i emotivna bića i prije velikih odluka ponekad nam treba nešto puno jednostavnije.

Treba nam prostor u kojem ćemo ponovno moći čuti što se u nama događa.

I nisu nam za to potrebne meditacije niti prakticiranje zahvalnosti ako nam sve to ide na živce. Dovoljno je provesti svojih petnaest minuta na način za koji osjećamo da nama odgovara.

Meni tih petnaest minuta nije dalo odgovore koje sam tražila. Trebalo mi je nekoliko godina da do njih dođem. Ali mi je pomoglo da nakon dugo vremena prestanem tražiti odgovore samo oko sebe i počnem ih tražiti i u sebi.