Što zapravo za svaku od nas znači dobar posao

 Već nekoliko dana imam srednjoškolca. Od njegove šeste godine pratim što ga zanima, zapisujem i usmjeravam ga u aktivnosti koje ga vesele. Od početka ove godine uz našu je pomoć istraživao škole i razmišljao o upisima, zajedno s nama svjestan da još ne zna koji bi posao htio raditi tijekom svog odraslog života. On bi htio dobar posao, ali kako da mu u tome pomognem kad ni sama sa svojih četrdeset sedam godina ne znam što za mene znači dobar posao? Samo sam sve više sigurna da ne postoji jedno rješenje i jedna konačna odluka.

Mi smo bića koja se mijenjaju s iskustvom i ne možemo biti isti s petnaest, osamnaest, trideset ili pedeset godina. Moj srednjoškolac ima želju širiti svoje vidike i sva sreća ne živi u iluziji da će se cijeli život baviti jednom djelatnosti. Ne znam ima li to prirodno u sebi jer ja mu nisam bila primjer, tek posljednjih pet godina i sama o tome učim. Možda promatra što nam se u kući događa i uspio je pohvatati konce na mojim greškama i novim počecima.

Moja je generacija živjela u potpuno drukčijem uvjerenju i odrastanju pod teškim, nevidljivim pritiskom da moramo o svojim doživotnim zanimanjima odlučiti tako mladi i da ne smijemo pogriješiti. Izabereš školu, završiš faks, zaposliš se i to je to do mirovine. Sve što smo morali je razmišljati linearno, sigurno, ali često prazno.

Prolazeći pripreme, prijave i upise, slušajući i promatrajući svoje dijete, prisjećala sam se sebe s petnaest godina. U tijelu sam osjećala onu napetost i neizvjesnost kao onda kad sam čekala tatu da dođe kući s rezultatima mojih prijava. Danas kad se osvrnem ne znam je li Opća gimnazija u koju sam primljena bila nešto što sam uistinu željela ili sam samo tiho prihvatila ono o čemu sam slušala odmalena. U razgovorima odraslih uvijek se provlačilo: Ona je bistra i znatiželjna, gimnazija je najbolja škola za nju ako želi iskoristiti svoj potencijal.

Svjesna sam da su moji roditelji htjeli najbolje za mene. Napravili su sve što su znali i mogli, bez obzira na teške i neizvjesne životne okolnosti u kojima smo u to vrijeme živjeli. No život ne mari za ni za čije planove. Nitko nije znao što će sa sobom donijeti moje odrastanje. Za moje roditelje i mene bilo je to stresno razdoblje lutanja. Gimnazija mi nije donijela prosvjetljenje i nakon niza teških godina i neuspjelih pokušaja završila sam fakultet koji nije bio moja prva, a najmanje najdraža opcija.

Ekonomija je predstavljala sigurnost i veliku šansu da nađem dobar posao, ali kad pogledam unatrag to nikad nije bio fakultet za mene. Po prirodi sam kreativac, a ekonomiju sam završila i radila i isključivo zbog novca. Osigurala mi je bankarski posao, pristojnu plaću i prividnu sigurnost jer je u društvu predstavljao stabilnost i mogućnost uspjeha. Godinama sam radila po strogo određenim procedurama i pravilima, osjećajući kako moja najveća vrijednost – sloboda polako kopni pod pritiskom tablica, rokova i tuđih pravila.

Moj srednjoškolac je prvih osam godina svog školovanja prošao niz aktivnosti koje su ga zanimale i svoju je odluku donio sam. Sigurna sam da sam kao roditelj u odgoju i usmjeravanju griješila, ali za razliku od konačnosti i ukalupljenosti s kojom s odrastala, moje je dijete dobilo podršku, vrijeme i priliku da se istražuje. Dobio je prostor da prepozna što mu je važno, kakva iskustva želi skupljati i kakav život želi izgraditi. Sigurna sam da će za njega dobar posao značiti sasvim drugo od onoga što je značio za mene. Još sam sigurnija da će tražiti ili stvarati nešto u čemu će se prije svega osjećati dobro.

Promatrajući njegovo odrastanje podsjećam sam se da ista prava dugujem i sebi.

Znam što misliš dok ovo čitaš. Živimo na Balkanu gdje se otkazi ne daju samo tako i jer te posao ne ispunjava. Naše su mogućnosti ograničene, a pritisak života je previše stvaran da bi se igrali s egzistencijom.

Znam kako je to kad ti društvo stalno šalje poruku: Budi sretna jer imaš posao, sigurnu plaću, šuti i ne talasaj. Sama sam šutjela dugi niz godina, samo što sam s vremenom shvatila da me ta sigurnost previše koštala.

Neću ti prodavati priče o tome da možeš što hoćeš i da preko noći daš otkaz. Neću te uvjeravati da je jedino što ima smisla naći svoju strast. Promjena se kod nas, pogotovo ako imaš obitelj i djecu ne radi radikalnim rezovima, nego pametnim planiranjem iz sjene.

Ja sam napravila radikalne rezove i kad sam odlučila krenuti dalje nisam odmah imala gotove odgovore. Danas bi ipak napravila drukčije, išla sporije jer sam sa sobom nosila hrpu sumnji i osjećaj da znam raditi samo jednu stvar –  biti bankarica. A kad sumnjaš, puno teže kroz promjene putuješ.

Danas znam da bi mi bilo puno lakše da sam se umjesto pokušaja i pogreški na početku pozabavila nekim pitanjima i pronalaženjem pravih odgovora za sebe:

Što ja uopće želim raditi i što više nikako ne želim?

Što zapravo znam sve raditi?

Kako to što već znam mogu iskoristiti negdje drugdje i gdje?

Koje mi vještine nedostaju da bi napravila sljedeće korake, zapravo što mi je potrebno za prvi sljedeći korak?

Svi mi na prvu upadnemo u očajavanje jer mislimo da je prekasno, da su nas pregazile godine. To je zabluda jer imamo disciplinu, radno i životno iskustvo, ne krećemo ponovno od nule.

Sve one godine koje si uložila u posao koji te više ne ispunjava nisu bačene, one su tvoj kapital koji nosiš sa sobom u sve što tek dolazi.  Nitko tko je nezadovoljan ne mora danas donijeti tako važnu odluku i najprije dati otkaz. Tvoja financijska sigurnost i tvoj mir su važni i zato ne moraš skakati u prazno niti rušiti sve što si gradila.

Ono što dugujemo sebi je priznati da nam je dosta i tražiti pukotine u našem zidu sigurnosti. Bilo da je to sat vremena tjedno u kojem učiš nešto novo, razgovor s osobom koja radi posao o kakvom sanjaš ili samo zapisivanje tvojih skrivenih talenata, svaki taj sitni korak je tvoj čin slobode. Prostor za bolji život i više slobode se može naći, ali ga moramo početi aktivno i racionalno tražiti.

Ne duguješ nikome da ostaneš tamo gdje se tvoj potencijal gasi, duguješ sebi dopuštenje da istražiš što je sve još moguće za tebe. Vrijeme je da dobar posao napokon počne znači posao u kojem smo dobro.