Zašto su mi 40-te najljepše, a zašto najteže godine

Kako mi se bliži 47. godina, sve više razmišljam o prolaznosti vremena i ovo mi je desetljeće jedno od najljepših i najtežih razdoblja.

Lijepo mi je jer sam se, kako ja to volim reći, prije sedam godina “probudila” i donijela odluke koje su mi potpuno promijenile smjer života.

Lijepo mi je jer su mi djeca malo narasla i ne vrti se skoro sve oko pelena, papanja, pišanja i kakanja. Uz supruga kraj sebe imam prave male mudrice koje me svakodnevno oduševljavaju i vesele, dokazuju da ja više učim od njih nego što oni mogu naučiti od mene.

Izašla sam iz korporacijskog svijeta koji mi je krojio svakodnevicu i vrijeme i nakon pet godina upornosti, odricanja i rada sa suprugom danas imam stabilan biznis koji nam daje toliko mnogo više od nekadašnjeg preživljavanja. Daje nam konstantan poguranac da radimo na svom znanju, primjeni i rastu i na kraju svega pruža nam jedan mir koji ti u ovom materijalnom svijetu daje samo financijsko blagostanje.

Nisam više umorna kao u tridesetima kad sam ušla u brak i osnivala obitelj. Nisam više zbunjena kao u dvadesetima kad sam morala odlučiti što ću raditi i kako se osamostaliti.

Nisam opterećena izgledom radi izgleda niti stvaranjem ugleda.

Nemam više oko sebe hrpu lažnih prijatelja, već samo one kojima potpuno vjerujem i pored kojih mogu biti onakva kakva jesam.

Naučila sam postaviti osobne granice i živjeti život prema svojim pravilima. Poštujem običaje, društvene norme i zakone, ali samo onoliko koliko trebam, ničem ne robujem i nikome se više ne pokoravam.

Glasno izražavam svoje mišljenje, ali isto tako danas znam koliko je pametno nekad zašutjeti, promatrati i opažati svakog sugovornika.

Ne živim više u iluziji da mogu spasiti svijet. Stvorila sam svoj mali svijet na koji imam utjecaj, a ovaj drugi prihvaćam kakav je, uglavnom se s njim ne zamaram.

A zašto su najteže?

Meni je najteže bilo priznati samoj sebi da izvana ne živim ništa što oduvijek unutar sebe osjećam.

Bilo mi se teško suočiti s činjenicom da sam privatno i poslovno “fulala ceo fudbal”, iako se izvana sve činilo idilično.

Bilo je teško prihvatiti da mi je prošlo više od pola zemaljskog života i da više nemam priliku ostvariti neke od svojih djetinjih snova.

Primjećujem bore na licu koje mi se ne sviđaju, kožu koja stari, tijelo koje nije više toliko gipko i ženstveno. Hormonalne promjene me nekad dotuku toliko da nemam energije ni za što.

Mijenjam se sve naglije i moram priznati plaši me.

Svjesna sam da me život u pesimizmu i strahu za egzistenciju i roditeljskom domu oblikovao i da to možda nikad neću potpuno istjerati iz krvi, koliko god truda svakodnevno uložila.

Kao nepopravljivoj romantičarki i ljubiteljici ljubavnih romana, teško mi je bilo prihvatiti da početna partnerska ljubav nije nešto što traje vječno i da mijenja oblik, da se mi mijenjamo.

Nisam savršena mama kakva sam mislila da ću biti. Zapravo puno griješim i ponekad se ponašam kao moji roditelji, iako sam si obećala da to nikad neću raditi.

Mogla bih još puno o svim minusima i plusevima pisati i vjerojatno negdje u budućnosti hoću.

Danas ti, iako znam da znaš, još jednom želim osvijestiti da je život u vječnoj sreći samo dobro prodana priča, vješto zamotana u marketing.

Moj život nije savršen, ali je moj i ne mogu pobjeći od svega što se dosad dogodilo.

Možda četrdesete nisu ni najljepše ni najteže, možda su samo najstvarnije.

U njima više nema prostora za laži koje smo možda same sebi govorile, ali nema ni potrebe da se dokazujemo bilo kome osim sebi.

I dok stojim negdje između onoga što sam bila i onoga što još mogu postati, učim prihvatiti da nije poanta u tome da sve složim, razumijem ili popravim.

Neke stvari će uvijek ostati nedovršene, neke želje neispunjene, neke verzije mene zauvijek samo mogućnost.

Ali mirim se kad razmišljam o tome, a onda ustanem, skuham kavu. Odradim dan, nekad dobro, nekad loše, većinom između.

I to je to, ima li išta ljepše i nepredvidljivije od samog života?