Je li moglo drukčije?

Priča o ženskom nasljeđu, tišini i traženju vlastitog ritma

Navika koja postane tišina

Bilo je kasno popodne. Nebo mutno i sivo, ali kao da zrakom nešto prešutno nosi. Parkirala je ispred kuće u kojoj je odrasla i gledala neko vrijeme u poznat, stari, bijeli zid s ožiljcima prošlog vremena. Vrata nisu bila zaključana, nikad nisu bila. Ušla je tiho, kao i uvijek, bez pozdrava. Majka je bila u kuhinji i slagala je osušeno rublje na stol. Bijele majice, plave čarape, bež grudnjaci s tankim naramenicama koje su izgubile formu. Sve to je slagala precizno, bez riječi. Jedna po jedna stvar, svaka na svoje mjesto, kao neko nepisano pravilo.

U kući je mirisalo na lavandu, pečeno tijesto i tišinu. Onu vrstu tišine koju ne primjećuješ, sve dok te negdje duboko u tvom tijelu ne stegne.

„Takav je život“ — naslijeđena rečenica

”Kad ćeš jednom predahnuti?” – pitala je. Nagnula se na naslon stolca čekajući da joj njena šalica kave stigne do ruke. Majka ju je pogledala na trenutak, ali nije stala. – ”Nikad dijete moje, takav je život. Uvijek ima nešto i kad sve napraviš, opet se nakupi.” – Izgovorila je rečenicu u dahu, kao nešto što je naučeno. Kao da to nije mišljenje, nego zakon, kao da se ne pita, samo se zna. Nije bilo gorčine u glasu niti tuge, samo prihvaćanje. Ono duboko, ukorijenjeno u tijelo, kao nešto što se ne preispituje.

Gledala je majčine ruke – prsti dugački, nokti potrošeni, pokreti brzi. Ti prsti vadili su vruće posude iz pećnice bez rukavica. Pisali poruke s popisima, spremali torbe, radili sve. I nikad zauzvrat nisu tražili ništa.

Trenutak kad tišina postane težina

” A jel’ ti ikad bilo dosta?” – nije ni znala zašto je to pitanje postavila. Možda iz vlastite želje da čuje da smije osjetiti više. Majka je tad stala, prvi put. Okrenula se, pogledala kroz prozor pa prema stolu, kao da traži odgovor u nečemu što poznaje. – ”Bude ti dosta” – rekla je polako – ”Ali što ćeš, naučiš da ne može drukčije”. – I tad se nešto pomaknulo. Ne vani niti među njima, nego u njoj. Kao da se u toj tišinu među riječima odlomilo nešto što je tu predugo stajalo – pukotina u rečenicama koju su žene iz njene obitelji ponavljale godinama, desetljećima.

Umor koji se prenosio naraštajima

”Ne može drukčije” – koliko puta je to čula? Koliko puta je sebi to ponavljala, kad bi bila umorna, kad bi trpjela, kad bi se smijala iako joj nije bilo do smijeha? Sada više nije mogla. Ne zato što je ojačala, nego zato što je postala svjesna. U toj rečenici nije bilo istine, samo navika. Umor koji se prenosi kao nasljedstvo, tiho, bez riječi, kao rublje s mirisom lavande, pažljivo složeno na stol.

Početak koji ne traži dozvolu

Kad je krenula kući, dan je bio isti i obaveze koje je čekaju, ali u njoj je bilo nešto drukčije. Otvorilo se pitanje koje više nije mogla zatvoriti.

Je li moglo drukčije? Ako nije, može li sada? I još važnije, zašto joj je to pitanje toliko važno?

Zato što ne želi više samo preživjeti. Zato što želi znati kako izgleda život kad ne mora samo sve izdržati da bi nakon toga osjetila mir. Zato što ne želi više osjećati da mora nastaviti isto kao prije.

Promjena ponekad počne tamo gdje prestaneš vjerovati da se sve mora ponavljati. To postaje trenutak u kojem odlučiš potražiti svoj ritam i prestaneš trpjeti u ime onih koje voliš. Počinješ disati, pokušati po prvi put živjeti u ime one koja zaista jesi.