Stavi šarene naočale
Tamo davno, prije mnogo godina, sijao se strah, odrasli su radili ružne stvari i pričali strašne priče. Jedna malena djevojčica stavila je šarene naočale i čekala da prođe stihija u kojoj se našlo to malo, nedužno biće. Život je krenuo dalje, ostali su isti ljudi, s pokojom srećom na licu manje i s pokojom sjedinom na glavi više.
Malena djevojčica je rasla, učila, upoznavala svijet. Život je tekao, nekad bijedno i nikako, ali je tekao nekako. Ta malena je dugo tražila svoj put, često je htjela odustati ali ga je našla na kraju i dobro je. Dogodilo se da je i život oko nje nedavno stao. Nevidljivo zlo po zemlji se prosulo, svi su se bojali i opet pričali strašne priče. Na početku se smijala i glavom odmahivala, a onda se osvrnula oko sebe i vidjela stvarno zabrinuta lica i strah. Pomislila je da i nju treba biti strah, čudila se svojoj ljutnji na sve te uplašene ljude, odlučila je prihvatiti njihovu igru i njihova pravila. No, jedno jutro se probudila, pročitala novine koje inače izbjegava i odlučila da sve to nije njena istina.
Izvukla je iz prašine svoje šarene naočale o kojima namjerno okolo priča. Ista takva malena djevojčica stoji pored nje i za rukav je vuče: ”Kakve su to šarene naočale mama?” – To su naočale u kojima sivilo poprima najljepše boje, to su naočale u kojima izbezumljena i namrgođena lica dobivaju osmijehe, to su naočale u kojima je nebo uvijek plavo, a ponoći zvijezde istim sjajem sjaje. U njima ratova nema, u njima bolesti nestaju za tren, u njima ne postoji strah, u njima nema prošlosti i budućnosti, u njima je samo današnji dan. – ”Ovakav dan kakav mi imamo mama?” – Da ljubavi, baš takav dan, u kojem se budimo, mazimo i gledamo ujutro crtiće. Dan u kojem učimo, smišljamo nove priče, kuhamo ručak i gradimo kule od pijeska. Dan u kojem papamo slatkiše i pjevamo pjesme, plešemo radosne plesove i smišljamo svakakve igre. Čitamo knjige i opet se mazimo dok ne padne mrak, a umorne glavice na jastuk ne slete.
Stihija nas neka stalno pogađa, svjesna je, osjeća se isti miris straha u zraku, ali za nju nema straha više. Uživa u poklonjenom vremenu koje provodi doma, na sigurnom i toplom, u svom miru i sreći. Uživa u zdravlju u kojem se budi, uživa u obilju koje gleda oko sebe. Stavila je šarene naočale i s osmijehom promatra svijet oko sebe jer uvijek sve prođe, a nju ni ne okrzne.
BESPLATAN SADRŽAJ
