Zašto ne pomiriš stvarnost i čežnju?

Zamolila si me da sjednemo na kavu, ne među ljudima, negdje blizu prirode. U posljednje vrijeme više ti odgovara samoća, kažeš da ne čuješ sebe kad je buka izvana preglasna. Nepoznat ti je taj novi osjećaj, ali ti godi, sretna si što polako postaješ sebi dovoljna, prijateljica s kojom možeš popiti kavu, a ne da te netko drugi zabavlja.

Umor od obaveza i osjećaj da vrijeme curi

Imaš toliko neostvarenih snova i bojiš se da nećeš stići, svjesna si sve više prolaznosti vremena. Puno razmišljaš o umoru i ljutnji koji prema vanjskom svijetu i životnim okolnostima osjećaš. Znaš da nisi ostvarila neke želje jer nisi vjerovala da ih možeš ostvariti. Kad god bi pomislila na njih, istog trena si čula neki glas koji ti govori da nije moguće i odustala bi. Pitaš me je l’ to zbog nedostatka vjere u tvom životu i osjećaja da sve moraš i jedino možeš sama i je li dovoljno samo vjerovati?

Zašto se stvarnost i čežnja stalno sudaraju

Zašto ne pokušaš buditi vjeru u sebe pitam, zašto je ne testiraš s nečim malim, nešto što s malo truda i volje možeš ostvariti. Želim više vremena za sebe odgovaraš mi, ali uz poslove, kućanstvo i obitelj nemaš kad to malo vremena za sebe uzeti. Cijeli tjedan si od jutra rastrgana i tako funkcioniraš iz dana u dan, umorna liježeš, umorna se budiš, preživljavaš i čekaš da dođe dan kad se više nećeš tako osjećati, kad ćeš imati više energije pa se onda možda malo sebi posvetiš.

Snaga malih rituala

Pitam te ima li neki dio dana koji najviše voliš. Jutra- odgovaraš mi, a na licu ti se pojavljuje zagonetni smiješak, kao da ćeš mi ispričati nešto što svima skrivaš i tajiš.

Volim zoru i jutarnju rosu, volim tišinu koja me okružuje kad još cijeli svijet spava i miruje. Volim hodati bosa po hladnoj travi i kad je zima i kad je ljeto. Volim miris svježine novoga dana, čitati knjige u ranim satima i piskarati po papiru jer jedino sam tad potpuno sama. Volim toplu deku i svjetlost svijeće dok se igram riječima i otvaram svoje neistražene svjetove u kojima si dajem dozvolu da maštam.

Jedan mali ritual mijenja cijeli dan

-Zašto to onda ne radiš? – nastavljam razgovor, dok se u meni budi sjećanje kad sam kao dijete promatrala život s čuđenjem i divljenjem. Život koji je bio čudesan i uzbudljiv, a sitnice su me duboko oduševljavale  –  imala bi jedan jako važan trenutak koji te ispunjava svime što voliš. Imala bi od jutra više energije i osjećala se ispunjenije dok se koprcaš u užurbanom svijetu i obavezama.

Dogovaramo se da ćeš pokušati u svojim malim ritualima uživati, ali bojiš se da zbog umora nećeš moći, da nećeš izdržati, da ćeš opet odustati i još više se razočarati.

Molim te da pokušaš, da izdržiš jedan dan, a onda još jedan i da ne gledaš previše naprijed, samo da pokušavaš. Vidjet ćeš da će ti ući pod kožu i više se nećeš biti spremna odricati toga što te toliko veseli, što ti budi sva čula, zbog čega si uvijek zadovoljnija.

Velike želje će doći na red

A velike želje – pitaš me?

Nasmijem se od srca i samo te milo gledam, zato što znam kamo te vodim i dovoljno te poznajem da za taj odgovor još nisi spremna, ne bi još shvatila, ali hoćeš.

I velike želje će doći na red, zapiši ih, ali sad prvo kreni i vježbaj malim koracima, gradi vjeru u sebe i život polako kako bi se oporavila.

Blog je prozor, a Pisma iznutra razgovor iza zatvorenih vrata

Na blogu otvaram prozor prema pričama u kojima se možeš prepoznati.

Newsletter ”Pisma iznutra” je razgovor samo između nas dvije. U njima ti dajem svoju intimnu istinu kojoj nije mjesto za javnost i nije za blogove.

To su osobna razmišljanja i iskustva koja ti mogu pomoći pronaći snagu i smisao usred svakodnevnih obaveza. 

Ako si na rubu promjene – bez jasnog plana, ali s osjećajem da želiš živjeti dublje i autentičnije – Pisma iznutra su tu da te prate.